Category

Blog

Category

Čuvenom Miltonu Eriksonu, hipnoterapeutu, jednog dana je došao vidno uznemiren klijent. Pretrpeo je veliki stres na poslu i izgledao je potpuno slomljeno, beznadežno. Ramena su mu bila spuštena, a celo telo pognuto, kao da nosi nevidljivi teret. Erikson mu je rekao da ne može odmah da ga primi na sesiju.

Predložio je ovom poslovnom čoveku, da se, dok čeka na sesiju, prošeta oko bloka gde se nalazi ordinacija i da dođe za dvadesetak minuta. Klijent je bio iznenađen neobičnim zadatkom koji je dobio od svog terapeuta: Bilo je potrebno da izbroji tačan broj antena na krovovima bloka zgrada koji je trebalo da obiđe!

Kada je prošlo dvadeset minuta, Erikson je primio klijenta na sesiju. Pred njime je sada stajao isti čovek, ali u mnogo boljem stanju. Već je razmišljao o rešenjima problema u kojima se našao…

U čemu je tajna ? U antenama, naravno. Kao što je uznemiren duh povukao telo u grč, tako je uzdignuto telo podiglo duh u zdravije stanje. Čovek koji korača uspravljene glave ne može se dugo osećati loše – pokrenuti su procesi u telu koji utiču i na stanje duha. Milton Erikson je to dobro znao. Sada znate i vi. Osvestite telo. Neka telo povede duh.

Dakle –„uspravite se, kao da želite da porastete…“

Gordana Medić – Simić, prof. filosofije
life coach

Mi patuljci na ovom delu planete prilično smo sentimentalni prema događajima, prizorima i situacijama koje nas vraćaju u bezbrižne dane našeg detinjstva. A čuveni “OsmiMart” svakako je pripadao pazlu “moja srećna porodica” – na čijem se jednom tasu nalazio autoritativni otac koji je vozio keca, a na drugom bolećiva i nežna majka, večito romantična i večito uredna u beloj košuljici i tamnom puloveru. Izvolite u povorku, vi pomenuti, ovog tmurnog dana, da prošetamo po sećanju…
Neka izvole da se pridruže i sve one punoletne žene koje su tih dana bile na vetrometini ničim zaslužene pažnje. Nesigurno zahvaljivanje, skretanje pogleda pod presom nezgrapnog komplimenta, sklanjanje kose iza uha u nedostatku jačeg odbrambenog sistema, obavezni ručak u kolektivu s nadređenima (pomalo neprimerene šale, ali nema veze), rumeni obrazi i “ipak bih morala da krenem kući”, parada muško-ženske predstave pred decom kada smetena majka prima u ruke od muža šaljivdžije polu – uvele karanfile i baš divno zapakovanu – peglu, recimo… Izvolite, izvolite…

U ovoj sentimentalnoj povorci ne smemo zanemariti ni naše divne učiteljice. Razumne, odgovorne žene s razumnim, odgovornim imidžom, napadnute od horde zahvalnih roditelja s isto tako zahvalnom decom.  Njihove slabašne ruke bi dovukle kući neverovatan teret zavijen u svetlucave papire i mašne. I samo one znaju šta se sve krilo svih tih godina u tim poklonima koji su im pripali samo zbog toga što su pripadnice tog određenog pola. Neophodne su nam u ovoj šetnji, molim vas…

A bake? Sećate se one podrazumevajuće tišina koja ne ceni „OsmiMart“, ali vam nikada neće oprostiti ukoliko zaboravite da čestitate. Makar telefonom. Njima „OsmiMart“ nije potreban i njegova poenta nije jasna, ali se sa setom i nekim stamenim samopoštovanjem sećaju izleta u firmi koji je uvek organizovan tom prilikom kada je bilo „zaista božanstveno“, tako nešto se danas ne može više doživeti. S blagošću uzimaju u ruke nespretne čestitke koje se rasapadaju s prvim dodirom i vole ta osmomartovska umetničarenja koja potom čuvaju, na tako sigurnim mestima, da i same zaborave gde su ih stavile. Izvolite, drage bake….

Ko nam još nedostaje? Sestre s fasciklama i knjigama, neurednih frizura i u decackom fazonu, večito zaljubljene u nedostižnog i poluizmišljenog frajera (sutra će te sestre postati neudate tetke koje obožavaju svoje sestriće neprepričljivo raskošnom ljubavlju svojstvene tetkama-usedelicama).
Zatim komšinica grlenog smeha od koga zvoni čitava zgrada kada šmugne kroz ulaz. Njena lepršava suknje i zanosni dekolte. Njena dva sina, uvek čista i pristojna i svakako muž koji je vara na očigled celog kraja, a ona to nosi tako  nonšarlantno, kao da je u pitanju običan nazeb od koga se tek malčice kija (a ne rastače srce). I ona nek priđe…

Kasirka, apotekarka, trafičarka – fiksna mesta naših života, žene u identitetu uniforme za koje ne možemo da verujemo da postoje i kada se presvuku i odu s dužnosti. I one neka se priključe…
Svi zajedno, sa saksijama afričke ljubičice u rukama, zarobljeni smo zanavek na fotografiji iz prošlosti koja je svedok da smo nekada živeli jedan lep i uredan život. Znalo se ko, kada i zašto praznuje. Znalo se ko je žena, a ko devojka (a ne ko danas). I kojoj ženi se sme reći „ti“, a kojoj se to nikako ne sme reći, iako nije još zavladao trend „gospođa“…

Raspakujte Osmi Mart

Uprkos tom jednom opštem redu, koga smo se setili čitajući ove redove, koji nam je takođe drag na jedan intiman način, malo je tih pomenutih žena tačno znalo u čemu je stvar sa tim „OsmimMartom“. Jeli to napadna feministička priča? Ili je to taj jedan jedini dan koji je moj, a svim ostalim danima ja rmbačim, a niko hvala da mi kaže? Ili je to opet neka prazna politička zavrzlama, neznamtačno…?

Čestitanje „OsmogMarta“ u vihoru vremena izgubilo je autentičnost i smisao zbog koga se taj datum izdvojio od svih ostalih. Nizanjem asocijacija kroz generacije, nekako se od hrabrih hordi protestantkinja koje su baš na taj datum izvojevale važne stavke koje su im olakšale život – skliznulo u karanfile, nove pegle ili kolektivni ručak. I malecki sram kada nam neko čestita taj praznik.

A zapravo reč je o jednoj dramatičnoj promeni u društvu koja se (kao i svaka druga promena) razvlačila decenijama i generacijama, sporo i veoma lenjo. U početku je delovalo apsolutno suludo uopšte ideja da se ženama za isti rad daje ista količina novca kao muškarcima. Delovalo je sumanuto da im se omogući skraćeno radno vreme kada su u drugom stanju i kada kod kuće imaju bebu. Uopšte nije prihvaćen s odobravanjem zahtev za boljim uslovima na radu za žene koje su radile industrijske poslove. Želja osoba ženskog pola da ravnopravno učestvuje u biranju vlasti glasanjem, bila je dočekana s podsmehom.

Uporno i sve snažnije, žene širom sveta su baš na taj čuveni datum ustajale i paradirale u velikim gradovima, bile su tučene, proterivane, rugale su im se čak i druge žene.
Veoma nepoetično dolazile su do neznatnih promena, kroz prljavštinu, krv i znoj.
Poenta je da smo od jednog veoma teškog civilizacijskog trenutka, sopstvenim koracima stigle do tačke kada se „OsmiMart“ ženama čestita i od njega se pravi vašar patetike.
Uživajući u sećanjima detinjstva, svako od nas doprineo je da težina i ozbiljnost  autentičnog datuma polako nestaje i ispari.

Možemo reći da je pravo civilizacijsko čudo kako nam je pošlo za rukom da na mestu nečeg toliko duboko nepravednog i mučeničkog, danas mi, uz osmeh na licu, jedemo krempitu gledajući u svoju ružu u celofanu.
Piše: Slučajno domaćica

Sve češće se pominje ishrana presnom hranom kao moguć put izlečenja ili kao jedan od načina kako se može uspešno izvršiti detoksikacija organizma. Put odluke pojedinca da pokuša ili istraži ovakav način ishrane vodi preko hrpe sajtova, fejsubuk grupa, objavljenih knjiga autora koji se i sami tako hrane, zatim preko ličnih iskustava koje može da susretne po forumima ili pijačnim tezgama ako je raspoložen da pita ili da sazna.
Naposletku, ostajete sami u svojoj kuhinji sa (najčešće) gomilama voća i povrća (i gomilama pitanja i podpitanja) – upućeni na same sebe, hrabi i odvažni u svojoj odluci da probate da (valjda) učinite nešto dobro za same sebe. U početku, pokušaji da se napravi dobar smoothy budu iznenađujuće ukusni, ali često se desi da napravljeno i ne bude baš fenomenalno kako je trebalo da bude (ili kako je neko napisao u receptu). Tada stupaju na snagu dušebrižnici koji upozoravaju tog jeretika da “poznaju sestru kumine svastike koja je izgubila menstruaciju vrlo brzo pošto je počela da se hrani TOM presnom hranom”, zatim ga časte opaskama “eno ga tamo – pase”, a naravno dodaju i kap “energije” usputno dodajući kako oni nemaju baš toliko novca da bi se hranili zdravo.

Jedini način da se opstane duže od dva dana u rovu presne ishrane jeste system “u se i u svoje kljuse”, uporno i istrajno zobanje, žvakanje i gutanje svega što spretno ili nespretno napravite, dobro računanje svakako jer mahnitost u dobro opremljenoj radnji zdrave hrane – zbilja može da vam dođe, ako ne glave, ono novčanika sigurno i na kraju strpljivost kao vaša nova religija – jer dobrobiti ovakve ishrane ne dolaze baš za 72 sata.

Evo, na primer, moje veličanstvo Ja!

Mene je u sirovu ishranu uvela produženo loša životna faza u kojoj su se zdravstvene (a sve češće i mentalne) tegobe smenjivale. A kada sam uvidela da o svom (lošem) zdravlju najlepše ćaskam sa osobama koje su prebacile 60-tu (penzioneri i svi koji se tako osećaju su me najbolje razumeli), dok je meni punih 35, odlučila sam da u nizu promena, ishrana bude jedna od prvih koje ću istog trenutka da preduzmem.

Moj lični put je vodio preko knjiga Maje Volk “Sirova ishrana” i “Živa hrana”, a potom i drugih autora kao što je Ernst Ginter “Živeti bez bolesti” ili “Zdravi 100 godina” Radovan Ždrale. Ne mogu ni da nabrojim sve sajtove ili forume koji su me okupirali danima, kao ni klipove na youtube-u koji su mi na jedan praktičan način dočarali kao izgleda to pripremanje obroka i naravno podizali su mi moral onda kada mi je to bilo potrebno, mada je tih trenutaka bilo zaista malo.

U kompletnu sirovu ishranu skliznula sam lako, najjednostavnije jedne srede, prostom odlukom da to bude tako.
Odlaske na pijacu organizovala sam jednom do dva puta nedeljno i svoju dnevnu ishranu sam bazirala (a po preporukama) na kašastom soku (od oko 15 namirnica – voćki, povrćki, semenki, ulja) koji pripremam svako jutro u količini od 1,5 litar – i koji pijem čitavo jutro, a ponekad i uveče ako mi ostane, kao i na dve velike salate koje pojedem u toku dana. Kada kažem salate, mislim na miks najmanje deset vrsta povrća, sa sirovim semenkama i hladno ceđenim uljima.

Najevidentnija stvar koja se meni desila jeste nestanak tog strašnog, memljivog umora koji se razmestio po mom životu. Odjednom, ja sam se, kao posle nekog dugog puta, vratila sebi.
Naravno, ubrzano su se topile i masne naslage, što je uvek razlog za sreću!
Vratile su mi se moje želje, neki davnašnji snovi, vratio mi se polet i vera da moj jedan dan može da izgleda sunčano i nasmejano, baš kao na nekim fotografijama iz prošlosti.
Moje hipohondarske navike i misli istopile su se kao lanjski sneg i mada sam i dalje imala zdravstvene tegobe, one me nisu remetile na način kao što su to činile pre.
Problem s opstipacijom, takođe je nestao i sam taj osećaj lakoće bio je dovoljan da se ja osećam kao bolja verzija sebe.
Moja želja da promenim svoj život i sebe, započeta promenom ishrane – manifestuje se i dalje, svakim danom po malo.

Stvaran život i sirova ishrana

U mojoj kući se sirovo hranim samo i isključivo ja.
Ostatak mojih ukućana: četvoro dece, muž i pas – hrane se, da je tako nazovemo, tradicionalnom ishranom – koju pripremam – pa, ja!
Kao u nekom bizarnom filmu, dok sebi mućkam najbolje od prirode što mogu da zamislim (koprivu, spanać, zelene jabuke, limun, maline…) – mojoj obožavanoj deci spremam prženice. Ili uštipke.

I mada je osećaj griže savesti (sa varijacijama u million tema) moja omiljena disciplina, ja sam to ovako sebi rešila: možda neće da jedu (mada su uvek ponuđeni), ali barem će samim gledanjem u primer (a to ja sam ja J) koji se tako hrani i koji se zbog toga oseća bolje, zdravije i sretnije – u svojoj glavi imati opciju kojoj se mogu prikloniti kad tad.
Problem žudnje u kontektsu pripremanja “grešne” hrane, ja moram priznati, nemam.
Nemam nikakvu ni želju, ni potrebu da jedem hranu koja nije sirova. Probanje za mene obavlja moja 11-godišnja kćer i to čini naš kuvarski tandem potpuno operativnim.
Na pitanja “a kako misliš da pribaviš sebi vitamin B12” ne odgovaram jer se za sada time ne bavim. Po informacijama koje imam, rano je za deficit, a možda ga nikada neće ni biti. Ostale strahove – kao što su: strah od osteoporoze, strah od nedovoljno kalcijuma, čuveni srpski strah – živeti bez čvaraka itd. – ja u svojoj (inače bogatoj) bašti strahova – nemam!

Socijalni aspekt ovakve vrste ishrane morate da rešite sa sobom na način koji podrazumeva da vam nije neprijatno ako u kafani na Čuburi, gde ste nekoć pili dunju, sad pijete limunadu. Ili ako umesto karađorđeve sada jedete sprsku salatu i sladak kupus.

U Srbiji će uvek biti ljudi koji će vas gledati čudno. A na čudne poglede, ja odgovaram mojim super čudnim pogledom treće vrste koji deluje poput insekticida na jadni mravlji soj. Meni je prioritet da ja budem bolje i mene lično uopšte nije opteretio društveni aspekt ovdašnje mesno-masne brigade. Verovatno svako mora da nađe svoj lični put do oslobođenja, pa je u tom smislu i svako savetovanje jalovo.

Takođe, osećam ogromnu zahvalnost prema svim svojim prijateljicama i prema mojoj majci koje su, znajući koliko sam bila loše, pozdravile moj put u “neizvesno zeleno”. One me svakodnevno podražavaju ponekad kupujući retke namirnice koje tražim ili činijom salate na svom stolu kada znaju da dolazim. Neizmerno im hvala na blagonaklonom ćutanju bez pitanja i coktanja kada je u pitanju moja ishrana, na energiji koja od ove moje avanture ne pravi palanački teatar, na ljubavi i razumevanju koje mi je sada, u stvari, neophodno.

Pa, srećan put!

Ne znam da li ću ikada postati TV sirovnjak koji će svojim demostracijama pripremanja hrane pokušavati da preobrazi poštovane gledaoce. Ne znam ni da li ću ikada prirpemati tako vešto gurmanske sirove recepte koji su stasom, a i glasom veoma slični svojoj gurmanskoj nepresnoj sabraći. Iskreno, ne znam da li ću ikada sugerisati bilo kome da napravi ovakav jedan korak u svom životu. Čini mi se da je potreba za promenom zdrava jedino kada nikne u samom čoveku, slobodno i spontano (kao maslačak!).

Put sirove ishrane je meni lično doneo pregršt dobrobiti, a verujem i ljudima koji sa mnom žive.
To me, ipak, ne inspiriše da je širim kao jedinstveno religijsko ubeđenje.

Jedino verovanje koje bih volela da umem da pošaljem jeste da put promene – u kom god smeru krenuli – počinje u vama. I verujte mi, ja sam bila velemajstor očaja u teškoj kategoriji, ali izgleda da nikada ne možete biti dovoljno očajni da bi ste uništili magiju koju klice promene donose – kada je jednom posejete.

Piše: Slučajno domaćica

Ovo je recept za vlažan hleb koji nije tako težak kao crni hleb koji je tipičan za nemačko podneblje. Veoma je ukusan, čak i deca vole da ga jedu.

Postupak je sledeći:

U posudu sipajte 3 do 4 prsta mlake vode.
Stavite 1/3 svežeg kvasca, manje od pola kašike soli i isto toliko šećera, kao i par kapi ulja.
Promešajte i kada se sve to sjedini dodajte 4 šolje heljdinog brašna, 2 šolje ječmenog brašna i 1 šolju integralnog pšeničnog brašna.
Potom pokrite i ostavite da odstoji i naraste.
Ovakav hleb se peče prvih 10 minuta na 220 stepeni, a zatim se temperatura smanjuje na 180 stepeni još nekih 30- 40 minuta.
Pečen hleb se umota u u vlažnu krpu i ostaviti narednih 10- ak minuta da se “odmori”.

Heljdin ID

Heljdu smatraju žitaricom, iako pripada kategoriji zeljastog povrća. Ukoliko se osvrnemo na njenu hranjivu vrednost, mnogo češće bi je koristili u ishrani. Bogata je ugljenim hidratima 73%, proteinima 11,7%, biljnim uljima 2,4%.
Minerali: najviše sadrži kalijuma, fosfora, kalcijuma, magnezijuma, natrijuma i gvožđa.
Vitamini: B1,B2, niacin, P ( rutin),takodje vitamina D.
Mikroelementi: jod, cink, brom.

Zdravlje i heljda

Iako spada u kisele namirnice, trebaje koristiti zbog višestrukog korisnog dejstva na naš organizam.
Heljda ima i lekovito dejstvo: smanjuje nivo šećera u krvi, smanjuje visok krvni pritisak i holesterol, smanjuje rizik od raka, utiče pozitivno na proširene vene, poboljšava memoriju, poboljšava probavu.
Za nesanicu i smirenje koristi se čaj od heljde.
A u kozmetici heljda se koristi u pripremanju maske, pilinga kao i obloga koje uklanjaju ekcem.

Malo istorije…

Heljda je ime je dobila po grčkoj reči fagus što u prevodu znači bukva, te reči pyros – pšenica. Njena domovina je centralna Azija gde se koristila još 6.000 pre nove ere i iz koje su je u Evropu preneli Saraceni u 15. veku. Francuzi heljdu nazivaju ”blé sarrasin” što u prevodu znači saracensko žito, a u Rusiji greča ili grčika što upućuje da su Grci preneli heljdu u te istočne krajeve u kojima se danas najviše uzgaja.
U našim krajevima heljda je viševekovno tradicionalno narodno jelo, a na našim prostorima zabeležen je najstariji uzgoj heljde u Evropi, još oko 4.000 p.n.e.
Nekada je, uz krompir, bila osnovna seljačka hrana, budući da je vrlo jednostavna za uzgoj jer uspeva na siromašnoj, jako pjeskovitoj zemlji s dosta vlage.