Znate da je uvek tu.
Upravo juče, ušla sam u stan, i kroz glavu mi je prošlo ”Sad ću da pozovem mamu, samo da joj kažem” ( jer to baš sa njom moram da podelim).
Samo sam se nasmešila, i bi mi toplo oko srca. Znala sam da je tu. Da je već znala šta sam htela da joj ispričam.
Ja sam sada majka i samo me ona može razumeti i posavetovati baš u ovom trenutku. I jeste.
Bila sam srećna jer ti trenutci da se zaboravim su retki i kada se dese, ona je i fizički tu, pored mene.

Nije mi namera da patetišem.
Ne bih ovo ni pisala, da nisam na fb videla da je dan borbe protiv kancera, ili dan oni koji su ga imali borili se i izgubili….Možda mi se baš zato i javila, na taj dan.
Mama i nas četiri.
